25-03-2011

Brand arhitektura

Rate this item
(4 votes)

Arhitektura govori prostorom, proporcijom, svjetlom i materijalima...
Stilski pluralizam, neočekivano, donosi jako malo inovativnih rješenja u temeljnim područjima arhitekture. Razmislimo li malo i sagledamo današnju situaciju, znaćemo i zašto je arhitektura postala generička, uniformna i ponavljajuća baš kao i prije pedeset godina. Rezultat je isti- opet imamo iste objekte na različitim dijelovima svijeta, koji ne razumiju i ne poštuju lokalnost, tradicije, kulturne vrijednosti, topografiju terena i temeljnu egzistencijalnu potrebu. Zaslužni za to su brand arhitekti koji nemaju ništa protiv svog ponavljanja i vraćanja arhitekture unazad.

brand_Arh_001

Ponavljanje arhitekata-Guggenheim muzej,Abu Dhabi-Frank O. Gehry-U sustini samo kompleksnija verzija muzeja u Bilbau

Sa druge strane, čini se bitnije, arhitektura nikada nije bila uzbudljivija i kreativnija, spektakularni objekti kojih je danas bezbroj, oživljavaju urbane cjeline, donose profit, privlače turiste, mijenjaju strukture gradova na jedan potpuno drugačiji način od ustaljenog i očekivanog.

Došlo je nesumljivo i do jednog potpuno novog shvatanja prostora, koji se više ne povezuje sa odnosom forme i funkcije, a koji je u korijenu svake arhitektonske teorije, bilo da se radi o filozofiji stanovanja „koje treba da odgovori svakoj čovjekovoj potrebi, “ili gradovima „planiranih kao mašine za življenje“. Forma ne slijedi funkciju, niti funkcija slijedi formu-one su u interakciji. Takav „interchangeability“ forme i funkcije (Bernard Tschumi), zahtijeva novi pristup stanovanju i urbanom dizajnu, koji je odavno zaboravljen (bolje rečeno, zapostavljen) a koji je korijen i jedini uslov progresa arhitekture. Medjutim, poražavajuća je činjenica da političkim i ekonomskim sistemima nije stalo do takvog progresa arhitekture, koja je čak šta više njihovim manipulisanjem i popuštanjem arhitekata postala ništa više do obična roba od koje se očekuje da ostvaruje profit i dobitak na tržištu. Tako je arhitektura danas brandirana. Fenomen brandiranja arhitekture koja je u razvijenom kapitalističkom svijetu odavno prepoznata kao potencijal (zahvaljujući objektima koji su svojim identitetom dali identitet gradu, nenamjerno, naravno, a radi se o zgradama gradjenim da zadive, kao Sagrada Familia, Eiffelov toranj, Big Ben itd), postao je neizbježan činjenicom da je društvo postalo sve više potrošačko. Tu je presudnu ulogu imao tehnički progres, koji je prebrzim razvojem omogućio materijaliziranje svakojakih ideja, pa i onih Franka O. Gehryja, čiji se Guggenheimov muzej u Bilbau smatra prvim objektom brandirane arhitekture, a koji je donio profit na prvom mjestu Guggenheim fondaciji, samom gradu, i originalnom Gehryju. “Urbani nomadi“ su prevaljivali hiljade kilometara ne bi li vidjeli novo čudo arhitekture i ostavili ogromne sume novca. Slijedila je hrpa porudzbina sadašnjim vodećim arhitektima koji su do tada uglavnom razglabali o arhitekturi po akademskim hodnicima, popraćena velikom medijskom pažnjom i kampanjom da objekti treba da budu seksipilniji i privlačniji. Takvi su objekti, sponzorisani astronomskim svotama bogatih tržišta nafte i vrijednosnih papira, velikih automobilskih industrija, korporacija, pa čak i robnih kuća, gradjeni na urbanistički i tehnički najneprihvatljivijim lokacijama, namazani naravno, lažnom pričom o održivom razvoju , i doveli u pitanje postojanje same arhitekture.

A šta je sa stambenom arhitekturom i urbanim dizajnom?
...”U konačnici, "normalna" ili "obična", pragmatična arhitektura koja nije visoko stilizirana uglavnom je prestala biti interesantna za samu disciplinu i prepuštena je "sivoj zoni" koju nadzire građevinska industrija i kojom se arhitektonska publicistika i teorija uglavnom ne bave.“ (Maroje Mrduljas). Takva nezainteresovanost arhitektonske publistike i teorije omogućila je „bespravnoj gradnji“ da procvjeta. Samo u Sarajevu je od kraja rata izgradjeno 22 138 objekata, od kojih je 11 121 legalizovano (podaci ankete MZ), uglavnom sa neobradjenim fasadama i banalnim projektantskim rješenjima. U takvim uslovima biće vrlo teško Sarajevo planski razvijati, zato sto je onemogućeno uspostavljanje više gradskih centara, koji bi svojim sadržajima privukli i povezali lokalno i globalno.
Brandirana arhitektura je ubrzala istraživačke procese, povećala projektantske napore usmjerene ka zadovoljenju potreba najbogatijih, i time napravila jaz izmedju „visoke“ i socijalne arhitekture, što joj se, i pored nesumnjivog doprinosa svijetu i civilizaciji, nikako ne može oprostiti. Spektakularni muzeji, gradske biblioteke, šoping centri, oblakoderi nisu donijeli ništa socarhitekturi, sem katastrofalnog pokušaja da stambeni objekti oponašaju njihove apstraktne forme. Zbog toga se radije ostaje na sigurnim rješenjima pronadjenim i primjenjenim jos za vrijeme prošle ekonomske krize, davnih dvadesetih godina dvadesetog vijeka, umotana danas u fasade raznovrsne materijalizacije, uzrokujući tako neizbježnu pojavu, prema Jeanu Nouvelu, „trostrukog ništavila“- arhitekt zaradio, investitor smanjio finansijske gubitke, a korisnici se ne žale, i objekat, polako, neprimjećen, niti nametljiv niti nenametljiv, tone u sivilo.

brand_Arh_002

Neozbiljan pristup socijalnoj arhitekturi:Idealna kuca - brand Zaha Hadid - Milan's Salone del Mobile in 2006- „Ono sto smo dizajnirali manje je idealna kuca koliko vizija i shvatanje kako ce ljludi u buducnosti zivjeti!“

Medjutim, nije na nama da zauzmemo kritički stav prema brandiranju kroz arhitekturu, već da udjemo u njen smisao, shvatimo je i njene vrijednosti inkorporiramo u običnu arhitekturu i urbano planiranje. Njena vrijednost su prostor i program, dogadjaji i kretanje. Svi su prihvatili igru brandiranja arhitekture. Koolhaas jeste bio u pravu, šoping jeste zadnji oblik javnog života, to je činjenica i realnost (kod nas je takav primjer BBI centar, u kojemu svi radije nego bilo gdje drugo provedu dan, pijuckajući kafu i razgledajući izloge). Zbog toga danas i u današnjim uvjetima javni prostor treba da bude prostor potrošnje „pri čemu je oportuno taj prostor preparirati tako da se doživljava kao hiper-kulturni, bilo da je riječ o sofisticiranom oblikovanju, bilo o postavljanju arhitektonskih elemenata koji omogućuju odvijanje javnih ili kulturnih događanja“ (Maroje Mrduljas)
Vraćamo se zadatku da prostor ucinimo neutralnim i čistim. On je u stvari tema postmoderne arhitekture, bilo da se radi o postmodernom historicizmu, u kojem je interpretiran simbolima i metaforama ili dekonstrukciji, gdje je objašnjen kompleksnošću dogadjaja i programa. Takav jedan prostor sam uvijek povezivao sa prvim i drugim spratom Turskog Kulturnog Centra u Sarajevu, gdje je jedan neutralan minimalistički enterijer sa uvijek novim sadržajima (dogadjajima) na zidovima kad god sam se tu nasao izazvao u meni uvijek novo poimanje prostora i mjesta, i te raznovrsnosti su prouzrokovale jedno pozitivno shvatanje tog čistog prostora, kojemu se uvijek želim vratiti.

brand_Arh_003

Amir Vuk - Turski Kulturni Centar (Sarajevo, BiH, 2004) - Izložbeni prostor

„Prostor i događaji koji se u prostoru odvijaju nisu neposredno povezani ili međusobno uvjetovani što implicira određenu ideološku neutralnost "čistog" prostora u koji se značenje upisuje tek kroz korištenje.“ (Bernard Tschumi) Takav prostor se ne ostvaruje imitiranjem prošlosti ili komentiranjem, kroz dizajn, savremenih tokova društvene strukture, već dogadjajima. Dogadjaj je prostor gdje reformulisani elementi arhitekturu vode do konačnog rješenja.

„Arhitektornski oblik je reflektirana slika ideje koja nastanjuje plan. On kombinira potrebe i snove u uvijek novi estetski senzibilitet. Ta neodvojiva dualnost je ono što arhitekturu čini toliko jedinstveno dubokoumnom profesijom. Stoljeća kreativne posvećenosti i dar novih ideja generirali su bogatu arhitektonsku tradiciju. Ona nam je povjerena pod uvjetom da naša vlastita generacija obogati i proširi vidokruge tog bogatog naslijedja. U svijetu koji se stalno mijenja vjećni značaj arhitekture leži u stupnju njenog idealizma i odgovornosti s kojim olakšava suvremenost ljudskog položaja. Nove ideje jedino su sredstvo za njeno postignuće. Arhitektura je umjetnost čovjeka i nikada nije dovoljno ljudska“ (Zvi Hecker)

back to top