LoginRegister
Home
A+ R A-
25-03-2011

Input – Output

Rate this item
(7 votes)

„Svaki je oblik otjelovljenje neke ideje i stoga je važno da arhitekti budu svjesni ideje koje njihovi projektanti realizuju. To nije tek suho teoretisanje, ideje nisu apsolutne nego ovisne o kontekstu. One izrastaju iz dijaloga sa savremenošću, gdje god i šta god ta savremenost bila!“

Lebius Woods

Arhitektura uvijek pripada mjestu u kojemu nastaje. To mjesto uvijek nudi svoje parametre:

Prirodni kontekst nudi topografiju, zemljiste, kamenje, vjetar, vazduh, vodu...

Urbani kontekst nudi visinu objekata, materijalizaciju, historičnost i historijsku slojevitost..

Postivajući, ili ignurisući te parametre, arhitekti idu ka kontekstu ili kontrastu, i to su dva osnovna puta konceptualne arhitekture. Nerijetko na taj tok projektovanja utiču spoljni faktori, poput ekonomskih, političkih i društvenih... Stepen uticaja tih faktora odredjuje stanje arhitekata i arhitekture.

Sjajni predgovor knjige „Lessons for students in architecture“ Hermana Hertzerbergera bi se mogao protumačiti na ovaj način:

Svaki pristup projektovanju sadrži svoj input - to su uvijek uticaji nekih drugih rješenja i ranijih projekata drugih arhitekata koji se prizivaju  svjesno ili nesvjesno i koji utiču na proces razmišljanja.

Arhitektonski je objekat produkt individualnosti arhitekta, iskustava iz života, poznavanja materijala, građevinskih tehnika, tehnoloških sistema, historije umjetnosti i kulture, lokalnosti, nivoa kreativnosti i maštovitosti, smjelosti i hrabrosti, vizualnih impresija, fasciniranosti prirodnim oblicima i oblicima kreiranih čovječijom rukom...

Cilj arhitekta je, naravno, da output uvijek bude kvalitetniji. Najčešći razlog slabijeg outputa od inputa je konstantno filtriranje suženog broja slika koje ne djeluju stimulativno, već, naprotiv, limitirajuće. Uspješnom outputu najčešće vodi nadarenost arhitekta. Output se kao uspješni projekat može dalje tumačiti kao inventivan ili inovativan.

Dekorateri su skloni inventivnosti, revolucionari inovativnosti. U ovim terminima leže suštinske razlike. Prvi su fokusirani na dizajn, oblik, formu, strukturu, drugi na koncept, ideju, priču, simboliku. I jedni drugi su u pravu. Inventivnost je vezana za tehnički progres, stalno napredovanje materijalizma, i ona se danas de facto sama nameće arhitektima. Inovativnost je rezultat upornosti i neumornosti individualaca - genijalaca.

Upitno je jesmo li mi u našoj sredini u mogućnosti da budemo inovativni i inventivni. Dok starenjem svijet shvatamo realnijim, kompleksnijim i surovijim, a time i naša mogućnost kreativnog razmišljanja i djelovanja slabi, ne dolazi do izražaja u sveopštoj trci za obezbjedjenjem egzistencije, prestiža i moći. U takvom okruženju subjektivni individualizam je nemoćan, potisnut.

Nije teško ni zaključiti da je struka ponižena, što djeluje razočaravajuće, naročito za dolazeće generacije mladih arhitekata. Novi politički i ekonomski sistemi donose i novi odnos prema arhitekturi, koja kao takva danas uništava pojedince koji stupaju u profesiju sa visokim idealima, danonoćno šegrtujući u savremenm biroima.

”Arhitektonska profesija kakvu danas poznajemo nastala je u devetnaestom vijeku, podražavajući medicinu i prava, onda, kao i danas, dominantna zanimanja. Ideali tradicionalnog arhitekta bili su ideali društva... Umjesto ideala zanimanja, moderni arhitektonski biro je usvojio služenje firmi, kao i ostalim savremenim poslovima.“ B.M.Boyl

Ako bi uzeli u obzir Tschumijeva razmatranja, a dodali posljedice inputa i outputa, objekat bi trebao imati identitet jedino ako predstavlja:

Context - objekat kao produkt istraživanja i osjećaja lokalnosti, pripadnosti mjestu, povinovanosti ili suprotstavljenosti topografiji terena, vjetru, zemlji, vodi, vazduhu;

Concept - objekat koji nije ideja, koncept, priča, simbolika, ne bi trebao biti interesantan;

Content - program koji ispunjava sve uslove korištenja objekta.

Uspješan output neovisan od inputa čini arhitekturui inteligentnijom. Nimalo slučajno, arhitektura je napredovala samo onda kada je postala inteligentna - kada je Anthemius shvatio da kupola može prividno lebditi iznad ogromnog prostora, kada je Brunelleschi riješio statički problem firentinske katedrale, Mies jednu kuću sa svim ukrasima, ornamentima, masivnim zidovima, vidio samo kao čelični nosač i staklo.. i još rijetkih primjera...

Ko može danas arhitekturu učiniti inteligentnijom?

Oni koji  se neprestano eksponiraju vlastitim projektima i kvaziavangardom su ograničeni i zaljubljeni u same sebe, ne u arhitekturu.

Oni koji kažu da je u arhitekturi najvažnije zaradjivati novac radeći sve što poluobrazovanim investitorima sa poremećenim sistemom vrijednosti padne na pamet zapravo prikrivaju svoju nekreativnost.

Oni koji kažu da je arhitektura umjetnost izvan svake realne gradnje zapravo nemaju hrabrosti da se uhvate u koštac sa savremenim svijetom. U arhitekturi je baš kao i u medicini-s amo hirurzi operišu.

Oni koji su cijeli život projektovali ne osvrćući se na estetiku objekata, na kraju požele imati barem jedan smisleni projekat.

Oni koji su cijeli život radili konceptualnu arhitekturu na kraju požele imati makar jedan realizovani objekat.

Tajna je, valjda, u sredini, i u onome „Radi samo što ti srce kaže.“

Prošle godine  Manhattnom se davala predstava „The Bilbao effect“ u kojoj glavni junak starhitekt Erhardt Shlaminger koji svojim „cutting edge“ objektom dovede ženu do samoubistva, biva osudjen. Istovremeno Gehry projektuje objekat za liječenje umobolesnika. Opet istovremeno, u filmu „Incepton“ Christophera Nolana, Ellen Page hoda Parizom dok ispred nje naprosto niče arhitektura dirigovana njenom podsviješću i upravo inputom. Za te i ostale vizualne efekte stvaranja i razaranja arhitekture film dobija Oscara.

Rem Koolhaas nastavlja sumnjati da će svijet za pedesetak godina graditi arhitektura i arhitekti. Možda je u pravu. Kod nas su arhitekturu odavno prestali stvarati arhitekti.

input_output_01