LoginRegister
Home » Almir Rizvanović
A+ R A-
Almir Rizvanović

Almir Rizvanović

E-mail: This e-mail address is being protected from spambots. You need JavaScript enabled to view it

Input – Output

Friday, 25 March 2011 17:12 Published in Blog

„Svaki je oblik otjelovljenje neke ideje i stoga je važno da arhitekti budu svjesni ideje koje njihovi projektanti realizuju. To nije tek suho teoretisanje, ideje nisu apsolutne nego ovisne o kontekstu. One izrastaju iz dijaloga sa savremenošću, gdje god i šta god ta savremenost bila!“

Lebius Woods

Arhitektura uvijek pripada mjestu u kojemu nastaje. To mjesto uvijek nudi svoje parametre:

Prirodni kontekst nudi topografiju, zemljiste, kamenje, vjetar, vazduh, vodu...

Urbani kontekst nudi visinu objekata, materijalizaciju, historičnost i historijsku slojevitost..

Postivajući, ili ignurisući te parametre, arhitekti idu ka kontekstu ili kontrastu, i to su dva osnovna puta konceptualne arhitekture. Nerijetko na taj tok projektovanja utiču spoljni faktori, poput ekonomskih, političkih i društvenih... Stepen uticaja tih faktora odredjuje stanje arhitekata i arhitekture.

Sjajni predgovor knjige „Lessons for students in architecture“ Hermana Hertzerbergera bi se mogao protumačiti na ovaj način:

Svaki pristup projektovanju sadrži svoj input - to su uvijek uticaji nekih drugih rješenja i ranijih projekata drugih arhitekata koji se prizivaju  svjesno ili nesvjesno i koji utiču na proces razmišljanja.

Arhitektonski je objekat produkt individualnosti arhitekta, iskustava iz života, poznavanja materijala, građevinskih tehnika, tehnoloških sistema, historije umjetnosti i kulture, lokalnosti, nivoa kreativnosti i maštovitosti, smjelosti i hrabrosti, vizualnih impresija, fasciniranosti prirodnim oblicima i oblicima kreiranih čovječijom rukom...

Cilj arhitekta je, naravno, da output uvijek bude kvalitetniji. Najčešći razlog slabijeg outputa od inputa je konstantno filtriranje suženog broja slika koje ne djeluju stimulativno, već, naprotiv, limitirajuće. Uspješnom outputu najčešće vodi nadarenost arhitekta. Output se kao uspješni projekat može dalje tumačiti kao inventivan ili inovativan.

Dekorateri su skloni inventivnosti, revolucionari inovativnosti. U ovim terminima leže suštinske razlike. Prvi su fokusirani na dizajn, oblik, formu, strukturu, drugi na koncept, ideju, priču, simboliku. I jedni drugi su u pravu. Inventivnost je vezana za tehnički progres, stalno napredovanje materijalizma, i ona se danas de facto sama nameće arhitektima. Inovativnost je rezultat upornosti i neumornosti individualaca - genijalaca.

Upitno je jesmo li mi u našoj sredini u mogućnosti da budemo inovativni i inventivni. Dok starenjem svijet shvatamo realnijim, kompleksnijim i surovijim, a time i naša mogućnost kreativnog razmišljanja i djelovanja slabi, ne dolazi do izražaja u sveopštoj trci za obezbjedjenjem egzistencije, prestiža i moći. U takvom okruženju subjektivni individualizam je nemoćan, potisnut.

Nije teško ni zaključiti da je struka ponižena, što djeluje razočaravajuće, naročito za dolazeće generacije mladih arhitekata. Novi politički i ekonomski sistemi donose i novi odnos prema arhitekturi, koja kao takva danas uništava pojedince koji stupaju u profesiju sa visokim idealima, danonoćno šegrtujući u savremenm biroima.

”Arhitektonska profesija kakvu danas poznajemo nastala je u devetnaestom vijeku, podražavajući medicinu i prava, onda, kao i danas, dominantna zanimanja. Ideali tradicionalnog arhitekta bili su ideali društva... Umjesto ideala zanimanja, moderni arhitektonski biro je usvojio služenje firmi, kao i ostalim savremenim poslovima.“ B.M.Boyl

Ako bi uzeli u obzir Tschumijeva razmatranja, a dodali posljedice inputa i outputa, objekat bi trebao imati identitet jedino ako predstavlja:

Context - objekat kao produkt istraživanja i osjećaja lokalnosti, pripadnosti mjestu, povinovanosti ili suprotstavljenosti topografiji terena, vjetru, zemlji, vodi, vazduhu;

Concept - objekat koji nije ideja, koncept, priča, simbolika, ne bi trebao biti interesantan;

Content - program koji ispunjava sve uslove korištenja objekta.

Uspješan output neovisan od inputa čini arhitekturui inteligentnijom. Nimalo slučajno, arhitektura je napredovala samo onda kada je postala inteligentna - kada je Anthemius shvatio da kupola može prividno lebditi iznad ogromnog prostora, kada je Brunelleschi riješio statički problem firentinske katedrale, Mies jednu kuću sa svim ukrasima, ornamentima, masivnim zidovima, vidio samo kao čelični nosač i staklo.. i još rijetkih primjera...

Ko može danas arhitekturu učiniti inteligentnijom?

Oni koji  se neprestano eksponiraju vlastitim projektima i kvaziavangardom su ograničeni i zaljubljeni u same sebe, ne u arhitekturu.

Oni koji kažu da je u arhitekturi najvažnije zaradjivati novac radeći sve što poluobrazovanim investitorima sa poremećenim sistemom vrijednosti padne na pamet zapravo prikrivaju svoju nekreativnost.

Oni koji kažu da je arhitektura umjetnost izvan svake realne gradnje zapravo nemaju hrabrosti da se uhvate u koštac sa savremenim svijetom. U arhitekturi je baš kao i u medicini-s amo hirurzi operišu.

Oni koji su cijeli život projektovali ne osvrćući se na estetiku objekata, na kraju požele imati barem jedan smisleni projekat.

Oni koji su cijeli život radili konceptualnu arhitekturu na kraju požele imati makar jedan realizovani objekat.

Tajna je, valjda, u sredini, i u onome „Radi samo što ti srce kaže.“

Prošle godine  Manhattnom se davala predstava „The Bilbao effect“ u kojoj glavni junak starhitekt Erhardt Shlaminger koji svojim „cutting edge“ objektom dovede ženu do samoubistva, biva osudjen. Istovremeno Gehry projektuje objekat za liječenje umobolesnika. Opet istovremeno, u filmu „Incepton“ Christophera Nolana, Ellen Page hoda Parizom dok ispred nje naprosto niče arhitektura dirigovana njenom podsviješću i upravo inputom. Za te i ostale vizualne efekte stvaranja i razaranja arhitekture film dobija Oscara.

Rem Koolhaas nastavlja sumnjati da će svijet za pedesetak godina graditi arhitektura i arhitekti. Možda je u pravu. Kod nas su arhitekturu odavno prestali stvarati arhitekti.

input_output_01

 

Arhitektura, automobili i cipele

Friday, 25 March 2011 16:58 Published in Blog

Nedavno me je jedan objekat Zahe Hadid podsjetio na cipelu... Do toga je došlo. Onda mi je palo na pamet da sam nekad negdje pročitao da savremeno igranje formama u arhitekturi sve više podsjeća na dizajn automobila. Pokušao sam se vratiti stotinak godina prije: Villa Savoye nije ličila na Ford Model A. Zatim pedesetak godina prije: Vanna Ventury House nije ličila na Volkswagen Beatle. Zašto, onda, danas, tako?

Da li su dizajn i tehnologija izgradnje toliko napredovali da brišu granice disciplina različitih mjerila?

Ili se danas sve svelo na izazivanje primitivnih vizualnih impresija?

arhitektura-automobili_001

Zaha Hadid Architects, Performing Art Centre, Abu Dhabi, UAE; Guggenheim Hermitage Museum, Vilnius, Lithuania

I koja je zajednička tačka Art Centra u Abu Dhabiju, jednog italijanskog supersportskog automobila i savremene cipele?

A da se ne bi opet sve svelo na komentarisanje arhitekture Zahe Hadid i njoj sličnih kvaziavangardnih, sad već i nazovi arhitekata, biće riječi o cipelama i automobilima. Za promjenu.

Dizajn cipela je tijesno povezan sa anatomijom stopala, poznavanjem čitavog procesa proizvodnje, i naravno, sa kreativnošću dizajnera. I sad bih trebao iznositi još pročitanih definicija o dizajnu obuće, medjutim, nisam sa time upoznat. Ono što je svima poznato je ograničenost dizajna ergonomijom stopala, i tu prestaje svaka rasprava o tome: većina nas neće nositi tijesnu cipelu, ili cipelu koja nam je iz ma kog razloga neudobna. Ima izuzetaka.

arhitektura-automobili_002

Lacoste Spring 2009 Collection

Dizajn automobila sam pratio u srednjoškolskim danima, i divio se tadašnjim futurističkim konceptima, a sa čudom posmatram kako je danas većina tih automobila doživjela serijsku proizvodnju. Recimo, tada sam dobro upamtio Alfa Romeo Breru, koncept sa izrazitim farovima i oštrim linijama dizajna. Mislio sam da se nikada neće serijski proizvoditi. Danas je vidjam na ulici. Nesumnjivi progres automobilizma. Uvidjam, takodjer, slične tendencije u savremenom dizajnu. Ne smije se rizikovati. Tako su mi aerodinamični Mercedes-Benz CLS, Opel Insignia, VW Passat CC i tako dalje, jako slični automobili.

arhitektura-automobili_003

Iulian Bumbu, Lamborghini Insecta

Ono što je opet svima poznato je ograničenost dizajna mjerilom čovjeka. Ne smije se pretjerivati.

 

I arhitektura je uslovljena mjerilom čovjeka. Još uvijek se uvjeravamo da je tako, čak i onda kad udaramo glavon o plafon, hodamo tijesnim hodnicima, dodirnemo bravu visočiju od nas, ili se jednostavno, izgubimo i zalutamo. Ne bi li objekat „Bio lijep“!

 

Spajanjem disciplina sa dominantnim aspektom vizualnog arhitektura se uzdiže i postaje potreba svemu onome što treba formu, oblik, dizajn, stabilnost i funkciju. Stoga je neminovan uticaj dizajnerskih stremljenja drugih disciplina na arhitekturu. I obratno. Medutim, kada taj dizajn zasjeni osnovni zadatak arhitektonskog objekta i arhitekturu učini još zabavnijom igrom hiperbogatih savremenika, ona nazaduje i čeka bolja vremena.

 

„Umjetnost koja ima cilj da zabavlja bogatu klasu ne samo da je nalik na prostituciju nego i nije ništa drugo već prostitucija.“ (Tolstoj).

Sve bolje razumijem divan završetak prošlovijekovnih prepucavanja modernista i postmodernista:

Less is more, (Mies Van Der Rohe)

Less is a bore, (Robert Ventury)

I am a whore! (Philip Johnson)

arhitektura-automobili_004

Un studio, Modern Art Museum, Dubai, UAE; Ken Shuttleworth, Olympic Aquatics Center, London, UK 

Bernard Tschumi - Novi atinski muzej

Friday, 25 March 2011 16:46 Published in Blog

Više od 200 godina Grčka je bezuspješno tražila nazad originalne frizove sa Partenona od Britanskog muzeja u Londonu. Odgovor koji joj je stizao uvijek je glasio da ih neće dobiti sve dok ne podigne muzej u kome ih može adekvatno čuvati.
Prošle godine u najstarijoj jezgri starog grada Atine, ispod Akropolja,nikao je novi muzej, arhitekata Bernarda Tschumija i Michaela Fotiadisa, vrijedan oko 130 miliona eura.

bernard_tschumi_001

Muzej je u svakom slučaju spektakularan. Namijenjen je isključivo za izlaganje antičke skulpture, antičkih statua, reljefa i sitne plastike, iako je posljednja riječ tehnike (može, navodno, izdržati zemljotres od 10 stepeni Rihterove skale, prvi put u historiji arhitekture) rađen u minimalističkom duhu.

bernard_tschumi_002

Neprocjenjivi antički mermer postavljen je na betonskom postolju muzeja, a na stakleni fasadama se oslikava profil Partenona - sasvim dovoljno da na konkursu iz 2000. dobiju prvu nagradu. I baš kao u antičkom dobu, statue djeluju kao da plešu u vazduhu, no, fantastičan se efekat postiže vjestačkim svjetlima koja obasjavaju mermerne statue djevojaka i arhajske kurose.

Muzej je otvoren u junu prošle godine, kada je Michael Fotiadis objasnio ideju: “Kada je naš projekat pobijedio 2000. Godine, neki arheolozi su nam sugerisali da ga barem malo popravimo da podsjeća na neoklasiku. Bili smo, međutim, do posljednjeg detalja dosljedni projektu: imali smo na umu palatu koja bi sačuvala duh antičke skulpture, matematički precizno kako je i sama bila.“

bernard_tschumi_003

Zbog toga je i materijalizacija u skladu sa antičkim duhom: beton i mermer, crni iz Makedonije, ružičasti sa Peloponeza. Staklo je međutim, najupečatljivije u eksterijeru: doima se kao fantastično ogledalo, tako da gledalac stiče utisak kako muzej uopšte nema zidove. Međutim, ima masivne armirano - betonske stubove, pobodene na arheoloskim ostacima. Gornji sprat ima dva nivoa i u njemu su izložene skulpture pronađene na Akropolju, uključujući i karijatide koje su krasile trijem Erehteona.
Tu je i ono najznačajnije: mermer sa Partenona. 93 ploče friza, samo njih 36 iz Atine, 56 iz Londona, i jedna iz Luvra.

bernard_tschumi_004

Iako je objekat nesporno remek djelo, to nije spriječilo stanovnike starog jezgra Atine da protestuju: očekivano, obzirom da tako uvijek biva s kada su u pitanju arhitektonska djela vanvremenske ljepote.

Brand arhitektura

Friday, 25 March 2011 16:29 Published in Blog

Arhitektura govori prostorom, proporcijom, svjetlom i materijalima...
Stilski pluralizam, neočekivano, donosi jako malo inovativnih rješenja u temeljnim područjima arhitekture. Razmislimo li malo i sagledamo današnju situaciju, znaćemo i zašto je arhitektura postala generička, uniformna i ponavljajuća baš kao i prije pedeset godina. Rezultat je isti- opet imamo iste objekte na različitim dijelovima svijeta, koji ne razumiju i ne poštuju lokalnost, tradicije, kulturne vrijednosti, topografiju terena i temeljnu egzistencijalnu potrebu. Zaslužni za to su brand arhitekti koji nemaju ništa protiv svog ponavljanja i vraćanja arhitekture unazad.

brand_Arh_001

Ponavljanje arhitekata-Guggenheim muzej,Abu Dhabi-Frank O. Gehry-U sustini samo kompleksnija verzija muzeja u Bilbau

Sa druge strane, čini se bitnije, arhitektura nikada nije bila uzbudljivija i kreativnija, spektakularni objekti kojih je danas bezbroj, oživljavaju urbane cjeline, donose profit, privlače turiste, mijenjaju strukture gradova na jedan potpuno drugačiji način od ustaljenog i očekivanog.

Došlo je nesumljivo i do jednog potpuno novog shvatanja prostora, koji se više ne povezuje sa odnosom forme i funkcije, a koji je u korijenu svake arhitektonske teorije, bilo da se radi o filozofiji stanovanja „koje treba da odgovori svakoj čovjekovoj potrebi, “ili gradovima „planiranih kao mašine za življenje“. Forma ne slijedi funkciju, niti funkcija slijedi formu-one su u interakciji. Takav „interchangeability“ forme i funkcije (Bernard Tschumi), zahtijeva novi pristup stanovanju i urbanom dizajnu, koji je odavno zaboravljen (bolje rečeno, zapostavljen) a koji je korijen i jedini uslov progresa arhitekture. Medjutim, poražavajuća je činjenica da političkim i ekonomskim sistemima nije stalo do takvog progresa arhitekture, koja je čak šta više njihovim manipulisanjem i popuštanjem arhitekata postala ništa više do obična roba od koje se očekuje da ostvaruje profit i dobitak na tržištu. Tako je arhitektura danas brandirana. Fenomen brandiranja arhitekture koja je u razvijenom kapitalističkom svijetu odavno prepoznata kao potencijal (zahvaljujući objektima koji su svojim identitetom dali identitet gradu, nenamjerno, naravno, a radi se o zgradama gradjenim da zadive, kao Sagrada Familia, Eiffelov toranj, Big Ben itd), postao je neizbježan činjenicom da je društvo postalo sve više potrošačko. Tu je presudnu ulogu imao tehnički progres, koji je prebrzim razvojem omogućio materijaliziranje svakojakih ideja, pa i onih Franka O. Gehryja, čiji se Guggenheimov muzej u Bilbau smatra prvim objektom brandirane arhitekture, a koji je donio profit na prvom mjestu Guggenheim fondaciji, samom gradu, i originalnom Gehryju. “Urbani nomadi“ su prevaljivali hiljade kilometara ne bi li vidjeli novo čudo arhitekture i ostavili ogromne sume novca. Slijedila je hrpa porudzbina sadašnjim vodećim arhitektima koji su do tada uglavnom razglabali o arhitekturi po akademskim hodnicima, popraćena velikom medijskom pažnjom i kampanjom da objekti treba da budu seksipilniji i privlačniji. Takvi su objekti, sponzorisani astronomskim svotama bogatih tržišta nafte i vrijednosnih papira, velikih automobilskih industrija, korporacija, pa čak i robnih kuća, gradjeni na urbanistički i tehnički najneprihvatljivijim lokacijama, namazani naravno, lažnom pričom o održivom razvoju , i doveli u pitanje postojanje same arhitekture.

A šta je sa stambenom arhitekturom i urbanim dizajnom?
...”U konačnici, "normalna" ili "obična", pragmatična arhitektura koja nije visoko stilizirana uglavnom je prestala biti interesantna za samu disciplinu i prepuštena je "sivoj zoni" koju nadzire građevinska industrija i kojom se arhitektonska publicistika i teorija uglavnom ne bave.“ (Maroje Mrduljas). Takva nezainteresovanost arhitektonske publistike i teorije omogućila je „bespravnoj gradnji“ da procvjeta. Samo u Sarajevu je od kraja rata izgradjeno 22 138 objekata, od kojih je 11 121 legalizovano (podaci ankete MZ), uglavnom sa neobradjenim fasadama i banalnim projektantskim rješenjima. U takvim uslovima biće vrlo teško Sarajevo planski razvijati, zato sto je onemogućeno uspostavljanje više gradskih centara, koji bi svojim sadržajima privukli i povezali lokalno i globalno.
Brandirana arhitektura je ubrzala istraživačke procese, povećala projektantske napore usmjerene ka zadovoljenju potreba najbogatijih, i time napravila jaz izmedju „visoke“ i socijalne arhitekture, što joj se, i pored nesumnjivog doprinosa svijetu i civilizaciji, nikako ne može oprostiti. Spektakularni muzeji, gradske biblioteke, šoping centri, oblakoderi nisu donijeli ništa socarhitekturi, sem katastrofalnog pokušaja da stambeni objekti oponašaju njihove apstraktne forme. Zbog toga se radije ostaje na sigurnim rješenjima pronadjenim i primjenjenim jos za vrijeme prošle ekonomske krize, davnih dvadesetih godina dvadesetog vijeka, umotana danas u fasade raznovrsne materijalizacije, uzrokujući tako neizbježnu pojavu, prema Jeanu Nouvelu, „trostrukog ništavila“- arhitekt zaradio, investitor smanjio finansijske gubitke, a korisnici se ne žale, i objekat, polako, neprimjećen, niti nametljiv niti nenametljiv, tone u sivilo.

brand_Arh_002

Neozbiljan pristup socijalnoj arhitekturi:Idealna kuca - brand Zaha Hadid - Milan's Salone del Mobile in 2006- „Ono sto smo dizajnirali manje je idealna kuca koliko vizija i shvatanje kako ce ljludi u buducnosti zivjeti!“

Medjutim, nije na nama da zauzmemo kritički stav prema brandiranju kroz arhitekturu, već da udjemo u njen smisao, shvatimo je i njene vrijednosti inkorporiramo u običnu arhitekturu i urbano planiranje. Njena vrijednost su prostor i program, dogadjaji i kretanje. Svi su prihvatili igru brandiranja arhitekture. Koolhaas jeste bio u pravu, šoping jeste zadnji oblik javnog života, to je činjenica i realnost (kod nas je takav primjer BBI centar, u kojemu svi radije nego bilo gdje drugo provedu dan, pijuckajući kafu i razgledajući izloge). Zbog toga danas i u današnjim uvjetima javni prostor treba da bude prostor potrošnje „pri čemu je oportuno taj prostor preparirati tako da se doživljava kao hiper-kulturni, bilo da je riječ o sofisticiranom oblikovanju, bilo o postavljanju arhitektonskih elemenata koji omogućuju odvijanje javnih ili kulturnih događanja“ (Maroje Mrduljas)
Vraćamo se zadatku da prostor ucinimo neutralnim i čistim. On je u stvari tema postmoderne arhitekture, bilo da se radi o postmodernom historicizmu, u kojem je interpretiran simbolima i metaforama ili dekonstrukciji, gdje je objašnjen kompleksnošću dogadjaja i programa. Takav jedan prostor sam uvijek povezivao sa prvim i drugim spratom Turskog Kulturnog Centra u Sarajevu, gdje je jedan neutralan minimalistički enterijer sa uvijek novim sadržajima (dogadjajima) na zidovima kad god sam se tu nasao izazvao u meni uvijek novo poimanje prostora i mjesta, i te raznovrsnosti su prouzrokovale jedno pozitivno shvatanje tog čistog prostora, kojemu se uvijek želim vratiti.

brand_Arh_003

Amir Vuk - Turski Kulturni Centar (Sarajevo, BiH, 2004) - Izložbeni prostor

„Prostor i događaji koji se u prostoru odvijaju nisu neposredno povezani ili međusobno uvjetovani što implicira određenu ideološku neutralnost "čistog" prostora u koji se značenje upisuje tek kroz korištenje.“ (Bernard Tschumi) Takav prostor se ne ostvaruje imitiranjem prošlosti ili komentiranjem, kroz dizajn, savremenih tokova društvene strukture, već dogadjajima. Dogadjaj je prostor gdje reformulisani elementi arhitekturu vode do konačnog rješenja.

„Arhitektornski oblik je reflektirana slika ideje koja nastanjuje plan. On kombinira potrebe i snove u uvijek novi estetski senzibilitet. Ta neodvojiva dualnost je ono što arhitekturu čini toliko jedinstveno dubokoumnom profesijom. Stoljeća kreativne posvećenosti i dar novih ideja generirali su bogatu arhitektonsku tradiciju. Ona nam je povjerena pod uvjetom da naša vlastita generacija obogati i proširi vidokruge tog bogatog naslijedja. U svijetu koji se stalno mijenja vjećni značaj arhitekture leži u stupnju njenog idealizma i odgovornosti s kojim olakšava suvremenost ljudskog položaja. Nove ideje jedino su sredstvo za njeno postignuće. Arhitektura je umjetnost čovjeka i nikada nije dovoljno ljudska“ (Zvi Hecker)