Ivan Štraus, graditelj Sarajeva, svoje "kuće", kako zove objekte koje je projektirao, svaki dan gleda sa balkona nekadašnje UNIS-ove nebodere, hotel "Holiday Inn", tri "kule" – nebodere kod šoping-centra na Grbavici, malo dalje od toga zgradu Elektroprivrede Bosne i Hercegovine. S istog mjesta gledao ih je i kako gore u ratu.

Danas ovaj arhitekta i akademik, dobitnik Šestoaprilske nagrade i brojnih drugih značajnih priznanja, projektant mnogih građevina u bivšoj Jugoslaviji i svijetu, živi od 200 eura penzije, jer preostale dvije trećine odlaze na podmirenje troškova u sudskom procesu koji je vodio protiv Business centra UNITIC zbog poslijeratne obnove dva nebodera čiji je autor.

Štraus je tražio, pozivajući se na autorska prava, da nove zgrade budu istovjetne starima te da imaju ista stakla, što novi vlasnici nisu ispoštovali. Cijeli slučaj završio je na Ustavnom sudu i nakon nekoliko godina poznati arhitekta izgubio je spor.

Ovih dana njegove kolege pisale su menaždmentu UNITIC-a obraćajući se molbom da mu se troškovi koje snosi već pet godina oproste, međutim, taj je zahtjev jednoglasno odbijen.

"Znao sam da se to odvija protiv mene, da sam pojedinac koji ne pripada nikome", kaže Štraus, koji radije priča o svom radu i gradovima u kojima je odrastao, studirao i živio – Banjoj Luci, Zagrebu i Sarajevu. Iz svakog perioda nosi zanimljive priče, začinjene brojnim anegdotama, u kojima se često pojavljuju i tadašnje ugledne ličnosti, gradonačelnici Sarajeva, visoki funkcioneri bivše Jugoslavije te drugi značajni arhitekti i profesori.

'Arhitektonski monah'

Iako je rođen u Srbiji (1928), ovaj arhitekta za sebe kaže da je iz Banje Luke. U tom gradu počeo je živjeti sa četiri godine, kada se njegov otac činovnik, inače Slovenac, iz Beograda s porodicom, po službenoj dužnosti, preselio u grad na Vrbasu. Iz tog perioda pamti, kaže, i ulazak Nijemaca u grad i Nezavisnu državu Hrvatsku.

"Nisam bio ni u partizanima ni u [Komunističkoj] partiji, mene nije zanimalo da pripadam nekom stadu, da se moram ponašati kako je neko tamo nešto smislio. Ipak, meni su partizani dali stipendije za studije. Da nije bilo toga, radio bih u opštini."

Studij arhitekture počeo je u Zagrebu, gdje je, kaže, mnogo naučio – i u struci i u ponašanju. Zbog toga je, dodaje, bio odmah zapažen na Arhitektonskom fakultetu u Sarajevu, gdje je nastavio studije, a samo godinu dana nakon upisa tri profesora pozvala su ga da s njima ravnopravno učestvuje na arhitektonskom konkursu.

Konkursi su ga tada privukli i zavolio je takav način plasiranja ideja, koje je anonimno predstavljao žiriju. Pobijedio je na brojnim tokom godina, a dva su bila međunarodna – projekt za zgradu opere u Sofiji te zgrade pošte, ministarstva i uprave telekomunikacija u centru Adis Abebe, glavnog grada Etiopije.

"Bio sam manijak što se tiče arhitekture, kao neki arhitektonski monah, kao da mi je to vjera bila. Gdje god vidim arhitekturu, ja uskočim", kaže Štraus, prisjećajući se svojih "kuća".

Studije je završio nakon 11 godina, tokom kojih je prebolovao tuberkulozu te zarađivao radeći razne poslove, uključujući i sastavljanje križaljki u Oslobođenju. Godinu dana bio je asistent prof. Jahielu Finciju, a diplomirao je pod mentorstvom prof. Muhameda Kadića.

"Svi su oni bili praški đaci i imali su tamo šta naučiti, a nama su prenosili to što su naučili. Čak sam i nagradu ZAVNOBIH-a dobio iste godine kad i moj profesor Muhamed Kadić. Tada mi je rekao da je za profesora velika čast kada sa svojim učenikom dobija istu nagradu. Rekao sam mu: 'Hvala, to ste baš lijepo sročili', a on je odgovorio: 'Nisam ja to izmislio nego sam čuo u Pragu'", prisjeća se Štraus kroz smijeh.

'Zašto je Holiday Inn žut'

Njegove "kuće", dodaje, uvijek su bile u boji – od žutog "Holiday Inna", oker "kula" na Grbavici, ali i prvog objekta čiji je bio autor – plave škole u Ostrošcu kod Jablanice. Nju je projektirao početkom 1950-ih, kada su potopljene prvobitne kuće, škola, džamija i drugi objekti u vještačkom akumulacijskom Jablaničkom jezeru.

"Prvi objekat sam napravio već u plavoj boji. Uvijek sam htio staviti neki kolor, da bude veselije, ne samo sive boje, jer su se arhitekti u to doba jako bojali boja. Sve je bilo sivo, ne može se pogriješiti, ponekad i bijelo, jer će svakako od smoga dobiti sivu boju. 'Holiday Inn' i UNIS-ovi neboderi – to je kompozicija, to nije jedan objekat i drugi, to je kompozicija dva objekta, jedan blizu drugoga, i zato je staklo plavo na neboderima, a na 'Holidayju' žuta fasada. A zašto? Zato što te dvije boje, kada se spoje, to je zeleno, to je jedna 'podvala'", kaže Štraus smijući se, kao da je napravio neki nestašluk za koji još niko ne zna.

Kroz smijeh nastavlja prepričavati kako ga nikad niko nije smio pitati zašto će "Holiday Inn" biti žut.

"Svake sedmice održavao se sastanak. Ogroman sto, kao soba. S jedne strane Branko Mikulić, sa svojim savjetnicima, tehničarima, inžinjerima, direktorima firmi koje rade na objektu, a s druge strane ja, sa dva saradnika. Niko nije smio od njih da kaže 'Što je to žuto?' Takav sam autoritet bio, ali bez galame."

Zahvaljujući "Holiday Innu", primljen je u Akademiju nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine, a kao člana su ga predložili Muhamed Kadić i Husref Redžić, akademici i profesori arhitekture. U Srpsku akademiju nauka i umetnosti primljen je zbog Muzeja vazduhoplovstva u Beogradu, čiji je koncept predstavio još 1969. godine.

"Dvadeset godina se on pravio. To je pravo čudo da su oni izveli ono što sam zamislio. Na prvi pogled izgledalo je kao da se ta ideja ne može izvesti, a onda se, nekim sticajem okolnosti, pojavio statičar koji je rekao da sada imamo kompjutere da to sve izračuna. Da nema, to bi trajalo pola godine samo da se izračunaju konstrukcije. Svaki dio one staklene opne oko muzeja jest segment za sebe, maltene unikat. Godina u kojoj je nastala ideja mog muzeja jest 1969, a godinu nakon toga nastala je ideja objekta koji se može upoređivati s ovim, a to je piramida od stakla u muzeju Louvre u Parizu."

'Sarajevo nikada ne bih mijenjao'

Kako kaže, jedino mu je žao što projekt nove zgrade Nacionalne i univerzitetske biblioteke Bosne i Hercegovine nije zaživio. Zamislio je da budu tri etaže skladišta knjiga, a da ljudi koji tu rade "budu gore, a ne dole, u podrumu".

"Silazio sam ispod Vijećnice, da vidim gdje radi osoblje katalogizacije, što je jako važno u biblioteci, i zatekao sam ih kao u rudniku. Projekat nove biblioteke je prihvaćen, ali se onda desila ova naša katastrofa – rat."

Prvog septembra 1991. godine Štraus odlazi u penziju i počinje pisati dnevnik. Nije ni mogao pomisliti da će se njegova ideja zapisa o građenju pretvoriti u zapis o razaranju, napisao je. Naslov dnevničkog zapisa, koji je prvo izdan u Parizu, pa u Sarajevu, bio je "neočekivan i neplaniran" – Arhitekt i barbari.

"Izlazak u tri sata noću na balkon bio je šok. Noćas su barbari zapalili jedan od tornjeva Poslovnog centra UNIS na Marijin-dvoru. Oba su već bila dobro slupana, ali sada jedan od blizanaca gori. Negdje od osmog sprata dalje prema krovu. Boli me to, krijem, svjestan da je to kap u mukama kroz koje prolazi cijela Bosna i Hercegovina. Gledao sam ga s neizmjernom tugom, filmskom brzinom su mi kroz misli prošli trenuci njegove izgradnje i moj ponos na njih, a noćas je gorio kao velika baklja", zapisao je 8. juna 1992. godine.

Danas su neboderi koje je projektirao obnovljeni, ali ne na onaj način kakvi su prije bili, zbog čega, apsurdno, njihov autor plaća cijenu. Ipak, Štraus, uprkos svemu, kaže da Sarajevo "nikada ne bi mijenjao".

"Ne bih ni da mi date New York. Ovdje sam postigao sve što sam želio zato što sam odabrao mjesto u kojem sam primljen, primljen odsrca", kaže dok sa balkona pogledom obuhvata svoje "kuće".

(Al Jazeera/foto:Zoran Kanlić)