Stanje javnog prijevoza u Sarajevu je najlošije, situacija je znatno bolja u Beogradu, a najbolja u Zagrebu.

Dugovi i gubici, kašnjenja, obustavljen promet, „švercanje“, verbalni i fizički napadi na vozače, nesuglasice s kontrolorima samo su neke od ključnih riječi u medijskim naslovima o javnom prijevozu u velikim gradovima regije.

Već i vožnja sarajevskim tramvajima i trolejbusima mnogo će toga reći o stanju u javnom prijevozu glavnoga grada Bosne i Hercegovine. Vozila u teškom stanju u kojima grijanje često radi ljeti, a ne radi zimi, vrata se ne zatvaraju najbolje, pa je vrlo opasno biti u njihovoj blizini. Sjedala je uglavnom dobro izbjegavati, a kontrolore pogotovo. Uostalom, oni kad i uđu - putnika više u vozilu uglavnom nema.

Ako se i kupuju, karte se najčešće kupuju kod vozača, a elektronska naplata još je daleko od realizacije. Šlepanja trolejbusa uobičajena su pojava, kao i zastoji tramvaja zbog isključene struje ili neodgovornih vozača automobila koji se, sa četiri upaljena žmigavca, parkiraju na pruzi jer "baš moraju obaviti na dvije minute". Najsmješnije, doduše vozačima i ne toliko, slika je sa sarajevskih ulica u kojoj putnici guraju minibus.

No, Sarajlije se i dalje voze istim tim vozilima, odlaze na posao, fakultet ili tamo gdje već moraju i sa zavišću gledaju u susjedovo, manje u beogradsko, a više u zagrebačko dvorište.

Situacija u Beogradu sve bolja

Situacija u Beogradu se iz godine u godinu popravlja, uvedena je elektronska naplata, pa nije neobično vidjeti tramvaj star desetljećima kako klopara beogradskim prugama i u njima automat za naplatu.

"Kad su nam ugradili klimu u javni prevoz, napravili su grešku i ostavili prozore. I onda, zbog večnog straha od promaje sledi svakodnevno natezanje - jedni otvaraju prozore, jer nemaju vazduha, drugi ih zatvaraju jer se boje da će ih ubiti promaja. Džaba nam klima", žali se u telefonskom razgovoru Beograđanin Stefan, koji svakodnevno koristi javni prevoz na putu do posla.

No, obavijesti na stajalištima, detaljna karta mreže javnog prijevoza i informacije koje se mogu dobiti u samom vozilu strancu će olakšati snalaženje o dvomilijunskom gradu. Ako baš i toliko ne poznaje grad, putniku namjerniku ostaje da pita prvog do sebe: "Oprostite, gdje treba da siđem..."

Stanje na ulicama Zagreba, koji je jedna od 28 europskih prijestolnica, definitivno je najbolje u regiji. Većina vozila u relativno dobrom je voznom stanju, klimatizirana su, a i kad se radi o starim tramvajima - govori se da zagrebačkim ulicama voze i neki iz trećeg desetljeća prošlog stoljeća - ne može im se puno zamjeriti.

Novi tramvaji su niskopodni, olakšavaju pristup invalidnim i osobama treće životne dobi, ali problemi nastaju kad zapada snijeg. Zagrepčani će dobro upamtiti scene od prije nekoliko zima kad je snijeg okovao glavni hrvatski grad. Novi tramvaji su ostali u garažama, a ulicama su kružili prepuni tramvaji starijih generacija kojima ni snijeg, ni led nisu mogli zasmetati.

I da, sve to ima svoju cijenu - Sarajlije pojedinačnu kartu plaćaju 82 eurocenta (ako je kupe izvan vozila), odnosno 92 eurocenta (ako je kupe kod vozača), Beograđani 1,25 eura (za prvu zonu), a Zagrepčani 1,32 eura.

Trećina vozila nije u funkciji

Pričâ putnika je i previše, a potpuno je jasno da su priče iz kuta vozača potpuno drugačije. Požalit će se na svakodnevne verbalne napade, psovke, pa i pokušaje fizičkog nasilja. Jasno je i njima da samo pogled na tramvaje i trolejbuse na sarajevskim ulicama govori mnogo o stanju u javnom poduzeću GRAS.

„Naši su trolejbusi stari, tramvaji takođe, a ljudi koji ih voze moraju imati potpunu odgovornost jer upravljaju vozilom u kojem se nalazi 50 ili 100 ljudi. Tramvajska pruga je u jako lošem stanju, saobraćajnice još u gorem i uz sve to – mnogi ne žele plaćati karte, jer vozila kasne. Svemu tome vozači nisu krivi. Još kad ih neko verbalno ili fizički napadne, a ne prođe dan da neko ne opsuje vozača ili sedmica da ga ne udari, onda je sve jasno“, ukazuje Adnan Himzanija, predsjednik Sindikata radnika komunalne privrede u Kantonu Sarajevo.

GRAS-ovi tramvaji su prosječno stari 30 godina, trolejbusi najmanje 25, autobusi 20, a minibusevi 13 godina. No, od 60 tramvaja u svakodnevnom prometu, dakle tehnički ispravnih, ukupno je 45, od 30 trolejbusa samo pet ne vozi. Ukupno je 109 autobusa, ali je u voznom stanju njih 60, dok je od 42 minibusa putnicima na raspolaganju 25 vozila, navode u tom poduzeću. I ono što se novo pojavi na ulicama Sarajeva, uglavnom su donacije.

Kao jedan od ključnih problema zbog kojeg su zapali u tešku financijsku situaciju u GRAS-u navode subvencije za prijevoz povlaštenih kategorija korisnika. Kao primjer navode cijenu mjesečne karte za prijevoz umirovljenika u svim zonama, koja iznosi 14 konvertibilnih maraka (3,6 eura), dok bi to bez subvencija iznosilo 115 maraka (58,8 eura).

„Razlika u cijeni po jednom korisniku iznosi 101 marku i pada na teret poslovanja preduzeća GRAS. Lako je to bilo pokriti kad je Grad Sarajevo imao 50-60.000 prodanih radničkih kupona. Sad kad ih je pet puta manje, jasno je da to vodi u gubitak“, ukazuje Himzanija.

ZET-ovim vozačima po 1.000 eura plaće

Ako je starost vozila i uvjeti u kojima se voze Zagrepčani u pitanju, a u slučaju ZET-a radi se o tramvajima i autobusima, onda Zagreb doista jeste daleko ispred Sarajeva. Vozno osoblje ima puno razloga za zadovoljstvo - počevši od plaće, koja je u prosjeku 1.000 eura, do radnog vremena i svih prava koja proistječu iz kolektivnog ugovora.

„U autobusu se vozi najmanje 40-50 ljudi, u tramvaju i dvostruko, i vozači moraju biti psihofizički odmorni, da nisu pod stresom i da se ne dogodi nešto zbog čega ćemo se kajati, ali će biti kasno. Greška vozača u javnom prijevozu nije ista kao greška drugih ljudi, jer njihova greška vodi u zatvor“, upozorava Anto Jelić, predsjednik Sindikata vozača i prometnih radnika ZET-a.

U pokušaju da zaštiti svoje kolege za upravljačem vozila, apelira na korisnike javnog prijevoza da „poštuju čovjeka koji upravlja životima putnika“.

„Kad je vozač iziritiran i iznerviran, može napraviti problem koji može koštati ljudskih života i o tome oni koji ih verbalno napadaju ne razmišljaju. Ako nema pribranog vozača, može se dogoditi tragedija. Siguran si u javnom prijevozu onoliko koliko je psihofizički spreman onaj koji upravlja tim vozilom“, zaključuje Jelić.

Javni gradski prijevoz u sva tri velika grada duboko je zagazio u drugo stoljeće postojanja i prevoženja građana, no jasno je svima kako odavno moraju izaći iz 20. stoljeća, uhvatiti korak s kolegama iz Europe i svijeta. Stoga je racionalnost u poslovanju, osuvremenjivanje voznog parka i viša kvaliteta usluge nužnost. Tad će i nerazumijevanja građana biti manje.