Glavna željeznička stanica u Sarajevu bila je jedna od simbola glavnog grada Bosne i Hercegovine. Nažalost, "zub vremena", nedostatak sredstava i dovoljna nebriga učinili su ovaj objekat gradskim ruglom.

Plafoni u hodnicima koji vode do perona se odranjaju, zidovi su išarani grafitima i promijenili su boju od prljavštine i plavljenja. Dijelovi prokišnjavaju pa su na sredini hodnika lokve vode. Iako je uoči ponovnog svečanog uspostavljanja linije na relaciji Sarajevo - Bihać, prostor djelimično očišćen, iz prolaza se osjeti neugodan miris. Stakleni prolaz koji odvaja zgradu od holova za perone, također je neočišćen i išaran.

Poslovni prostori prazni

Radnje koje su nekada radile većinom su zatvorene, a u funkciji su ugostiteljski objekti i nekoliko putničkih agencija.

Direktor Željeznica FBiH Enis Džafić kazao je kako još nije razgovarano o rekonstrukciji i modernizaciji ove željezničke stanice te nije htio dalje komentirati.

Broj putnika koji koriste željeznički prijevoz raste iz godine u godinu, a iz Sarajeva vozom putuju i brojni turisti zbog čega bi se ovaj prostor trebao što prije urediti. Ipak, to ovisi i od osnivača, Vlade Federacije BiH, koja treba pronaći sredstva.

Zagreb je 2014. godine obnovio stanicu, perone i pruge, dok je Beograd to uradio prije dvije godine. Modernizacija glavne željezničke stanice je upitna iako je Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika u aprilu ove godine ovu željezničku stanicu s trgom proglasila nacionalnim spomenikom.

Gradska uprava Grada Sarajeva trenutno radi na sanaciji fontane na Trgu žrtava genocida u Srebrenici koji se nalazi ispred glavne željezničke stanice, što će ovom području donekle vratiti stari sjaj.

Najveća građevina koja je nadrasla svoju svrhu i simboliku

Vrijeme kao da je stalo za željezničku stanicu koja samo s vana podsjeća na veličinu svoga vremena. Izgradnja objekta počela je u junu 1947. godine po nacrtima arhitekata iz tadašnje Čehoslovačke i Istočne Njemačke, a njihova imena su čuvana u tajnosti. Godinu dana poslije, odnosi Jugoslavije i SSSR-a su zahladnjeli, pa su arhitekti i projektanti otišli.

Gradnju glavne Željezničke stanice u Sarajevu preuzelo je Ministarstvo za građevine Narodne republike BiH. Na gradnji su radili arhitekti Jahiel Finci, Muhamed Kadić i Emanuel Šamanek i inžinjeri Bogdan Stojkov i Lorenc Eichberger. U radovima su učestvovali i njemački ratni zarobljenici uz obećanje da će biti oslobođeni nakon završetka radova. Objekat je otvoren na proljeće 1953. godine.

"Nema baš nikakve sumnje da je Željeznička stanica u trideset i devet godina svoga živog postojanja, od 1953. do 1992, bila najveća i najmonumentalnija građevina u Sarajevu. Bilo je, možda, i većih javnih objekata, sigurno je bilo većih kuća, ali nije bilo, i zadugo neće biti građevine koja na takav način nadrasta svoju svrhu i simboliku. Bio je to željeznički kolodvor za grad višestruko veći od Sarajeva. Njegova se aula mogla mjeriti s kolodvorima najvećih evropskih gradova, iako je broj kolosijeka i perona ostao vrlo skroman. Prema prvobitnoj arhitektonskoj zamisli nije bilo tako: perona i kolosijeka trebalo je biti trostruko više, a onda se netko, ipak, dosjetio kako to nema smisla, jer Sarajevo nikada neće postati milionski grad.

U simboličkom smislu, Nova željeznička stanica od Sarajeva je načinila mjesto na kraju svijeta. Ili na njegovom početku. Nakon što su se ugasile sve uskotračne linije, i zadnja među njima ona prema Prači i Višegradu, kroz Sarajevo više nije prolazila željeznica. I neće više nikad proći. Nakon tog vremena vlakovi su u ovaj grad samo dolazili, dolazeći tako do kraja svoga mehaničkog, vlačnog i metafizičkog postojanja, da u Sarajevu zastanu, istresu iz sebe putnike, i na čas se u se zagledaju. Eh, željeznice, željeznice… ", napisao je bh. književnik Miljenko Jergović na svojoj internet stranici 2015. godine.

(Klix.ba/foto:sa-c.net)