"Svjetlost, transparentnost, vibracija, tekstura i boje su nematerijalni elementi;

oni utiču na formu prostora - nisu samo funkcija istog".

Renzo Piano

Historija arhitekture je traženje svjetla. Svjetlo dematerijalizira površinu, biva prisutnije od samoga materijala, manipuliše vidom i rasplamsava imaginaciju, zavisno od transparentnosti materijala, boje, teksture, orijentacije prema svjetlu, kvaliteta i kvantiteta svjetla, cjelokupnog uredjenja prostora te pozicije posmatrača u njemu. Manipulišući ovim varijablama arhitekti su kroz vijekove arhitekturu činili inteligentnijom- zarobljenim svjetlom egipatske arhitekture, preciznim svjetlom grčkih hramova, provučenim svjetlom rimskog Panteona, lebdećim srednjevijekovnim kupolama, natprirodnim svjetlom kroz obojene prozore gotičkih katedrala, humaniziranim svjetlom Renesanse, baroknim igrama sa svjeatlom po rastalasanoj površini, staklenim kućama Moderne, holandskom difuzijom i Nouvelovim ornamentiranim fasadama.

Svjetlosna atmosfera prostora manifestuje se kao varijacija intenziteta i kontrasta, sa tim da nije bitna količina svjetla koliko rasporedjeni kontrast. Na količinu svjetla reagujemo širenjem ili sužavanjem zjenica, dok svjetlosni kontrast, skretanjem pažnje, isticanjem prednosti a sakrivanjem nedostataka djeluje psihički. Iako nematerijalni element, prisutno ili uskraćeno, svjetlo mijenja prostor, transformira prostorni kontekst, čini ga dopadljivim ili odbojnim, bliskim ili mističnim, prividno većim ili prividno manjim. Čini ga magičnim, mističnim, svetim. Čini ga nastanjivim, udobnim i vidljivim. Kontrasnim zrakama daje vidljivim čestice u zraku koje dobijaju gotovo taktilni kvalitet. Zenitalnim osvjetljenjem oplemenjuje prostor i čini ga ugodnim. Loše svjetlo zasljepljuje, maskira, zbunjije i proizvodi dosadu i jednolikost. U sveopštoj trci ka formalno i tehnološki radikalnoj gradnji istraživanje mogućnosti svjetla je zapostavljeno i smješteno u drugi plan u savremenoj arhitekturi oslobodjenoj obaveze racionalnosti. Medjutim, postoje izuzeci. U prvom redu je Tadao Ando koji decenijama oplemenjuje arhitekturu izuzetnim ostvarenjima kojima je kontrast izmedju masivnosti natur betona i nematerijalnosti svjetla primaran.

Tadao Ando-Church of the light (1989), Osaka, Japan; Jedinstvena upotreba svjetla, kao i na svim ostalim objektima, posebno na sljedecim: Glass box house, Osaka, (1978); Koshino house, Ashiya, (1981); Atelier Yoshie Inaba, Tokio, (1985); Chapel on Mt.Rokko, Kobe (1986); Kidosaki house, Tokio (1986); I house, Hyogo (1988) i remek djelo Water temple, Hyogo (1990);

Postoji i nešto što se zove „holandska difuzija“(holandjani imaju dugu tradiciju korištenja velikih prozora koji brišu granicu izmedju javne ulice i intimnog enterijera) koju danas favoriziraju holandski arhitekti. Prednjači OMA, počevši od Kunsthal muzeja u Rotterdamu do mapiranja Pradinih kuća po velikim metropolama, gdje plohe od mliječnog stakla zamagljuju i dematerijaliziraju spoljašnjost te kreiraju etersku atmosferu u kojoj postaje bitno samo ono sto je izloženo u prostoru. Idealno za Pradine cipele.

Pradini butici u New Yorku(2001) i Los Angelesu(2004);Arhitekt:OMA grupa

Postoji i nešto sto je revolucionarno u traženju svjetla, a što je tijesno povezano sa kreativnošću arhitekta, tehnološkim dostignućima i novim materijalima.

Projekat stanice metroa na Manhattnu, New York (2008)Reilly O´Neil Hogan-Prelomljene zrake preusmjerene reflektorima ka prozirnim staklenim povrsinama prekrivaju prostor prividno opredmecenim svjetlom,svaki put razlicito,u zavisnosti od godisnjeg doba i kretanja sunca.

Objelat od Litracona(Light Translucent Concrete),(2002);Aron Losonczi-Nakon sto je postao armiran,pa prednapregnut,beton je danas postao proziran;

Tehnološki razvoj je poklonio arhitekturi različite načine traženja svjetla koji su od jednostavnih staklenih ploha na zidovima evoluirali ka specifičnim skrinovima, mrežama, filterima i ka konstruktivnim sistemima koji objekat čine maksimalno osvijetljenim.

British Museum i vrh kule Swiss Re(ili Gherkin),London,2004;Arhitekti:Foster + Partners;U ovom slucaju svjetlu ne pariraju pune plohe vec savrsene konstrukcije oslobodjene masivnosti.

Svjetlo u islamskoj arhitekturi zauzima posebno mjesto. Koristi se vijekovima da bi naglasilo i simboliziralo prisustvo Boga, a istaklo boje i teksture dekorativnih elemenata. Vrhunac savremenog interpretiranja takvog svjetla sofisticiranom tehnologijom je objekat Arab World Institute u Parizu. Poučen ovim uspjehom, Nouvel danas u skoro svakom projektu eksperimentise sa svjetlom.

Arab World Institute,Paris,(1989);Arhitekt:Atelier Jean Nouvel;Aktualni su i Louvre Abu Dhabi i Office building Doha,oba trenutno u izgradnji;

Sheikh Zayed džamija,Abu Dhabi,UAE;2007. Arhitekti: Mohammad Ali Al-Ameri,Spatium,Halcrow,Speirs and Major Associates;

Noćno osvijetljenje ima jednu od presudnih uloga u vizualnoj percepciji arhitektonskog objekta. Pažljivo odabrana, a locirana i usmjerena u zavisnosti od položaja objekta u urbanoj strukturi, pristupnih sekvenci, materijalizacije plohe, njene rustičnosti i hrapavosti, noćna rasvjetna tijela postaju najvizualniji činilac doživljaja objekta noću. Gradjena na ivici racionalnog (veličina, skupocjeni materijali iz svih dijelova svijeta, najveći tepih na svijetu, najveći luster na svijetu itd..)a kao mješavina svih postojećih islamskih stilova, Džamija Sheikha Zayeda je jedna od najvećih na svijetu. Ono što je takodjer karakteriše je jedinstveno noćno osvijetlljenje koje imitira mjesečeve mijene- čudesni sistem koji reaguje na intenzitet, boju i kvalitet mjesečeve svjetlosti (kada je mjesec pun, objekat izgleda blještavo i skoro bijelo, dok u noćima mladog mjeseca poprima tamnoplavu boju). Da stvar bude još spektakularnija, noćno osvjetljenje ima sposobnost imitiranja oblaka koji dolaze iz pravca Mekke. U ovom slučaju uloga ovakvog (vjestačkog) svjetla je isključivo skretanje pažnje i eksponiranje bogatstva.

Iskrenu povezanost prostora i svjetla nalazimo u islamskoj arhitekturi u našim krajevima već vijekovima, tijesno povezanoj sa specifičnim načinom življenja, učestalošću provodjenja vremena uglavnom u intimnijim prostorima, naročito ako se radi o stambenoj arhitektur i(prodor sunčevih zraka kroz drvene mušebke, usijanost uglančane kaldrme, sjenice sitnih kamenčića na bijelom zidu, izmjene svijetlog i tamnog na hrapavom zidu od trpanca, duge sjene dugih streha itd..),ali i arhitekturi objekata javne funkcije, naročito dzamijama koje su u traženju svjetla evoluirale od jednoprostornih podkupolnih sa bočnim osvijetljenjem ka dzamijama sa zenitalnim osvijetljenjem kroz krovne otvore do potpune dematerijalizacije kupole koja daje maksimalnu količinu svjetla u toku dana.

Mostarski islamski centar,Idejno rjesenje 2008;Arhitekt:Amir Pasić

Kupola dzamije u sklopu budućeg mostarskog islamskog centra, oslobodjena težine i masivnosti, kao svojevrsna opna davaće unutrašnjem prostoru specifično svjetlo koje će dematerijalizacijom unutrašnjih ploha, kontrastom svijetlog i tamnog stvoriti atmosferu koja u potpunosti odgovara islamskoj tradiciji i na lokalnom i na globalnom nivou.

Šerefudinova bijela dzamija,Visoko;1984;Arhitekt:Zlatko Ugljen

Presavijena kupola kvadratne osnove visočke Bijele dzamije, izbušena sa pet krovnih prozora specifične simbolike(pet stubova islama, pet dnevnih molitvi..)na specifičnim mjestima propušta sunčevu svjetlost koja padajući po ključnim površinama enterijera stvara oštar kontrast izmedju jednostavne osnove i dinamične forme kupole.

Svjetlom se inteligentno igraju i kupole sa ožiljcima na Zgradi Uprave Rijaseta u izgradnji na Kovačima, stvarajući u enterijeru specifičnu atmosferu prepunu elemenata koji evociraju bosansku tradiciju. Za sada objekat plaši prolaznike armiranobetonskim masivom sa hrabrim konzolama i mjerilom, ali priča o spuštanju kamenih zidova tabija i kapija ka čaršiji, konfliktu oprečnih elemenata, izmjeni punoga i praznoga, kaskadnom spuštanju volumena, avlijama i terasama povezanih vizualno i fizički, potocima, šadrvanima i česmama čini Zgradu uprave Rijaseta ozbiljnom arhitekturom i upravo „generacijskim projektom“.

Zgrada uprave Rijaseta,Sarajevo;Pocetak izgradnje:2008;Arhitekti:Zlatko Ugljen i Husein Dropić;Kupole sa oziljcima.

„Svojom pozicijom,povijesnim i topološkim obilježjima,plato Kovači, uz specifičnost namjene predloženog objekta,pruža potrebnu sublimaciju koja će naglasiti karakter zgrade. Podstaknuti takvim konstantama gradimo arhitektonsku scenu koja treba pulsirati osobnim identitetom. Čitanje starog u duhu stvaranja novog fokus su pristupa. To je ishodište koje usmjerava,dar je zaostavštine ali i životna stvarnost koja nas upućuje na postupak „ostaviti graditeljski otisak vremena“ preko kojeg se prepoznaje uvijek prisutni duh mjesta“ Zlatko Ugljen